Ne smatram se umjetnikom. To što katkad nešto napišem ne znači da mislim kako čovjek mora biti izdvojen, patiti ili biti u sukobu sa svakodnevicom da bi vidio nešto lijepo. Ali katkad dođe trenutak kada me pronađu lijepa misao i riječ. To možda zapišem za ljepši dan i dobru energiju, svoju ili tuđu. Potrebna nam je i umjetnost da nam kaže kako život nije samo dosadna svakodnevica i da su mogući i snovi. Vlastite granice pomičem već pri posve svakodnevnim aktivnostima, a zatim nastane i ponešto što možda mogu skromno nazvati stvaralaštvom. Je li to umjetnost, neka prosude drugi. Ako vam nekom riječju uljepšam dan, to je za mene dovoljno veliko djelo.
Izazov na pozornici...
Već u ranom djetinjstvu nekako me ponijelo kazalište. Možda zato što sam se u svojoj mašti uvijek mogao zamisliti kako radim bilo što, bježim od svih prepreka ovoga svijeta i istražujem svijet koji je potpuno moj. Kao dječak okušao sam se u pisanju različitih tekstova i priča iz mašte. Bilo mi je zadovoljstvo što je ovo moja kreacija.
Kazalište me posebno privuklo kada sam slušao očeve priče o njegovoj glumi u amaterskom kazalištu u mladosti. Nebrojeno sam puta gledao crno-bijelu televizijsku snimku njegove predstave, kao i druge predstave iz domaćeg kraja, te se divio povezanosti s književnikom i odvjetnikom Ivanom Tavčarom, koji također potječe iz tih krajeva. Sve mi je to još bliže jer u tim predstavama često sudjeluje i moja šira obitelj, što im za mene daje još veću draž.
Tako smo 2013. moj stric, očev brat, i ja prihvatili poseban izazov. U kazališnoj retrospektivi o Tavčaru izveo sam dio drame na pozornici Tavčarevih rodnih Poljana, u ulozi koju je četiri desetljeća ranije igrao moj otac Marjan. Od tada se povremeno pojavljujem na pozornici u Poljanama i još pomnije pratim nastupe vrsnih domaćih umjetnika.
Ne bih rekao da sam glumac. Moj nastup je poseban i prilično nepredvidiv. Ali kazalište može biti mjesto gdje i nesavršeno postaje savršeno, gdje nije toliko važno kako se nešto kaže, nego da poruka dopre do publike: da barem na trenutak svi možemo postići sve.
Pisanje kao kroćenje emocija...
Kada mi se čini da neke osjećaje ili situacije ne mogu drukčije objasniti, pretočim ih na papir u stihovima ili kratkim mislima, a katkad napišem i nešto više. Ljudi su emocionalna bića i kada čovjek to doista spozna i razumije, povremeno se javi potreba da uredi taj unutarnji vrtuljak. Pisanje mi pomaže da doista osvijestim što osjećam i zatim preciznije vidim svijet oko sebe.
Pišem za sebe, ali povremeno nešto objavim i na internetu, jer mi se čini besmislenim izražavati nešto dublje ako se s tim nitko nikada ne susreće. Ako se čitatelj pronađe u njemu i ako mu se tekst učini dobrim, onda sam vjerojatno podijelio mali komadić dobrote i radosti koji nekome govori da je svijet lijep ako si dopustimo da ga tako osjećamo.
Film i fotografija kao istraživanje mogućeg...
Nisam baš filmski znalac koji poznaje i komentira najsitnije pojedinosti. Zanimaju me tehnika i bilježenje trenutka koji uhvatimo i koji ostaje s nama kako bi nam uvijek iznova ispričao novu priču i pokazao što bi moglo biti.
Film i fotografija me zanimaju kao mediji koji mi omogućuju vidjeti djelić neke nove priče koju možda ne bih mogao sam doživjeti. Gledanje dobre priče može otvoriti nove mogućnosti za razmišljanje.
Volim pogledati dobar stari klasik koji natjera čovjeka da stane i otrijezni se ili inspirativnu romantičnu priču ili zaplet koji nas natjera na pomisao da je nešto moguće.
Moje objave
