Možda će se komu učiniti da su naslov i slika ovoga zapisa pomalo nespretno odabrani ili provokativni. Naravno, odabrani su promišljeno i uz dopuštenje za objavu. Mislim da je u nastojanju da se osigura pristup terapijama korisno objasniti nekoliko važnih stvari. Mnogima, naime, nije sasvim jasno kako i koliko mi fizioterapija u mojim godinama još uvijek pomaže. Već sam pisao o tome koliko je u odrasloj dobi teško pronaći odgovarajućeg terapeuta za odgovarajući tretman. Kada sam već zagrizao u tu kiselu jabuku, objasnit ću i što ja i ljudi poput mene uistinu trebamo, premda to na prvi pogled možda ne djeluje posve logično pa je zato još teže dostupno.
Specijalizirani i redoviti fizioterapijski tretman, osobito posljednjih godina, za mene više nije samo nešto što bih si priuštio zato što mi godi. Ne, to je nešto što me usko prati od djetinjstva i od ključne je važnosti da bih se kretao. Zato je važan. To je velik dio mojega života i kretanja, premda, naravno, nije samo to. Odmah možemo pojasniti i da se cerebralna paraliza (CP), koja je posljedica ozljede mozga iz djetinjstva, sama po sebi ne pogoršava prema nekom jasnom obrascu, ali bi bez specijaliziranog i kvalitetnog neurofizioterapijskog tretmana stanje bilo tim lošije. Različiti čimbenici koji prate CP i međusobno se pojačavaju doveli bi do toga da sjedim još iskrivljenije, budem još zgrčeniji, govorim još teže, a na kraju bi se jednostavno dogodilo nešto neočekivano. Tu pomaže fizioterapija, odnosno neurofizioterapijski tretman, jer su ta moja „zatezanja” povezana s neurološkom dijagnozom.
Naravno, nisam stručnjak pa neke stvari ovdje objašnjavam vrlo pojednostavljeno i mogu govoriti uglavnom o sebi, ali za samu bit to će biti dovoljno. Čitateljica ili čitatelj koji o svemu tome zna mnogo više neka bude malo strpljiv; ipak ćemo doći do srži.
Često zapne već kod pitanja što bi terapeut uopće trebao raditi sa mnom kada navodno neću prohodati, a u mojim godinama možda neće biti vidljivog napretka. Mnogi ljudi i terapeuti doista se trude razumjeti jer barem vide da sam osoba s invaliditetom pa mi je valjda nešto potrebno, ali zapravo ni mnogi stručnjaci ne znaju što bi sa mnom jednostavno zato što sam odrastao i fizički je teže raditi sa mnom nego s bebom starom nekoliko mjeseci ili s djetetom. Mnogima to nije jasno, ali mogu jasno reći da ništa ne bi moglo biti dalje od istine. U svojim godinama možda doista neću hodati, samostalno puzati ili se okretati, ali će zahvaljujući stručnom tretmanu svaka moja druga aktivnost, kao i svaka aktivnost asistenata koji mi pomažu, biti mnogo lakša i kvalitetnija. Napredak, dakle, postoji; samo se kutovi gledanja i različite mjerne jedinice s godinama malo mijenjaju. Ubrzo shvatimo i da sve to ne utječe samo na trenutačno tjelesno stanje, nego u velikoj mjeri i na mentalno zdravlje.
Ako još nekako uspijemo objasniti da takav tretman nije samo dobrodošao, nego od presudne važnosti, stvar gotovo potpuno stane kada dobronamjerno objasnim da u osnovi trebam gotovo isti tretman kao bebe ili djeca s razvojnim teškoćama koja su, poput mene, rođena prerano i slično, a ne samo terapije za odrasle… Svi razumijemo da postoji fizioterapija za odrasle… Posljednjih se godina više govori o terapijama za djecu s posebnim potrebama pa i to postaje jasno… Znamo da postoji i grana fizioterapije za neurološka stanja… Možda ponovno malo pojednostavljujem, ali želim samo prikazati stvaran problem koji nije vidljiv u svim medijima. Ukratko, uz izraz „neurofizioterapija za neurološko stanje” netko dobronamjerno pretpostavi da je to upravo ono što tražim. Jaka je odrastao, ima neurološko stanje i zagonetna je jednadžba riješena. Ako još uspijemo doznati da terapeuti imaju dodatnu edukaciju i doista vladaju tim područjem, vjerojatno će biti dobro i za Jaku pa smo riješili zagonetku.
To bi zvučalo smisleno i logično. Ali vrag je u pojedinostima.
S godinama sam primijetio da mi je svako vođeno kretanje svakako dobrodošlo i da mi godi, ali i da neke učinke koje smo spomenuli drugi uopće ne vide. Jedna je strana to da se ja dobro osjećam u vlastitoj koži, a to je nekako došlo samo od sebe. No tijekom odrastanja trebalo je pronaći i nešto što će barem malo pomoći ljudima oko mene kako bi mi lakše pomagali u svakodnevici. Počeo sam razumijevati svoje stanje, a s njime i činjenicu da nije dovoljno dobro se osjećati samo zato što sam jednom tjedno bio na fizioterapiji. Ako odmah nakon te terapije ponovno sjednem u kolica jednako iskrivljen, čini se da je učinjeno premalo. To me uplašilo. Premda smo učinili i neke dobre stvari, nedostajao mi je osjećaj da netko doista razumije i vidi ono što sam ja tada osjećao. Zatim sam se sjetio kako se sa mnom radilo u djetinjstvu. Isprva sam mislio da se to ne može uspoređivati jer sam sada stariji i tijelo je drukčije; tako mi se činilo. I sada je postojala neurološka terapija, ali bila je drukčija. Upravo toliko drukčija da kao laik ne znaš točno što bi trebalo učiniti, a ozbiljan učinak zapravo izostane. Nisam se mogao pomiriti samo s time da je kod odraslih jednostavno tako.
Zatim se nastaviš promatrati. Stariji si, ali je u tebi i dalje prisutan dojenački obrazac kretanja koji je trebao nestati do šestog mjeseca života. Isprva se možda čini čak i smiješnim da se kao odrastao čovjek, tvrdoglav kakav jesi, vraćaš dječjem terapeutu. Ali dojenački obrazac kretanja i dalje je tu. Možda kažu: „Ne radimo s odraslima”, ali taj obrazac razumiju drukčije i na njemu s tobom rade drukčije od fizioterapeuta koji te poznaje samo kao odraslu osobu.
Kasnije sam zato počeo tražiti „dječje fizioterapeute” koji bi sa mnom, s obzirom na teškoće povezane s CP-om, radili što sličnije načinu rada u djetinjstvu. To je poseban izazov za sve jer je teško razumjeti i ono što sam objasnio iznad. Ali obrazac ostaje i potrebno je posebno znanje. Trebamo još čitav niz rješenja, ali kao osoba s prirođenim CP-om možda najprije trebam upravo to, premda ono donosi nove izazove. Tako sam većinu vježbanja počeo obavljati s educiranim terapeutima s dječjih odjela, a ponekad sam bio prisiljen i sam nekoga ponečemu naučiti.
Danas surađujem s iskusnom neurofizioterapeutkinjom i zajedno doista postižemo veliku razliku. Moja osobna asistentica nakon svake terapije, kao laik, odmah uočava veliku razliku u načinu na koji sjedim, premda ona vanjskom promatraču može ostati gotovo potpuno skrivena. Dakle, ipak smo nešto učinili?
Rečeno, naravno, nije zamišljeno kao kritika bilo koga, osobito ne drugih predanih terapeuta koji na bilo koji način rade s odraslim neurološkim bolesnicima te imaju iskustvo i specijalizirano znanje. Njihov je rad potreban, a znanje vrijedno pohvale. I sam sam prije nekoliko godina radio s različitim terapeutima i svaki od njih donosi dobre stvari. Razumijem i one koji rade s djecom te im je teže nositi se s mojim obrascima i držanjem. Čovjek je naprosto skup golemog broja mogućnosti. Ali cerebralna paraliza, uz nekoliko pridruženih problema, vrlo je specifična pa je specifičan i tretman. Ako terapeut u osnovi razumije stanje, moguće je učiniti mnogo. Zato recimo da terapija odraslog bolesnika nakon moždanog udara nije jednaka terapiji njegova vršnjaka s CP-om, koji je također neurološko stanje, ali najčešće potječe iz djetinjstva. Naravno, jasno je da postoje brojne sličnosti, ali iz vlastitog iskustva znam da nije posve isto.
Pokušajmo to pažljivo objasniti. Nedonošče se zbog rizičnih čimbenika uključuje u tretman visoko educiranih fizioterapeuta koji imaju znanje i iskustvo na području razvojno-neurološkog tretmana. Dijete pritom često prati cijeli stručni tim koji prati njegov motorički razvoj, ako se ovdje radi jednostavnosti ograničimo samo na fizioterapiju. Ako dijete s nekom ozljedom ima nekoliko mjeseci i želimo da se primjereno razvija, valjda je jasno da tretman bebe ne može biti jednak tretmanu odrasle osobe nakon moždanog udara, zar ne? Možda je u oba slučaja riječ o ozljedi mozga i živaca, ali tu sličnosti vjerojatno prestaju. Simptomi se kod djeteta pokazuju drukčije, a terapija ima drukčiji utjecaj jer se tijelo razvija. Svima postaje jasno da kod djeteta koje se razvija neće biti dovoljno opustiti vidljivo zgrčene dijelove tijela, nego treba još bolje razumjeti cjelovitu sliku te za to imati potrebno znanje i iskustvo.
Sada možete razumjeti zašto za svoje stanje tražim, odnosno govorim o „dječjoj, specijaliziranoj fizioterapiji”. Razlika je doista vidljiva i nešto slično preporučujem svima u sličnom položaju. Kod mene samo masaža ili slično razgibavanje nisu dovoljni. Na zanimljiv su način ostali dojenački obrasci kretanja koji me prate i danas. Zato je preporučljivo te stvari usmjeravati sličnim pristupima kao kod bebe. Mnogo je sličnosti koje ne bismo očekivali… Samo na terapiji plačem malo manje…